Informatička demokratija – zašto neće nikad biti novog Zdravka Čolića?

frog_social_media

Kada je Davor Štefanek, rvač koji je pojedince ubedio da je Srbin čim je postao šampion, vladao TV ekranima, napisao sam – Ovo je prvi put da Srbi obožavaju muškarca u crvenim helankama još od kad je Zdravko Čolić nastupao sa „Lokicama“.

I pored toga što pripadam generacijama koje su odrastale uz (nedorasle) Dr Igija i kompaniju, moja prva asocijacija u ovom statusu bio je Čola. Pevač koga slušam ja, koga sluša moja mama a slušala ga je čitav život i moja baka. Mada se baka, da budem iskren, u poslednje vreme šalta na Vladu Georgieva. Klimaks, šta ćete.

U svakom slučaju, Zdravko Čolić je fenomen. On sve stariji i stariji a devojke u njegovim spotovima uvek jednako mlade. Ne prođu ni dva srkanja kafe, a da neko ne prokomentariše – Ovakav pevač se više ne rađa! Pa čak ni posle državnih stimulisanja nataliteta od 100 000 dinara.

To je nažalost, tačno. Ko je kriv zbog toga? Postmoderna? Evolucija muzike na Zapadu? Rezolucija 1244? Moje skromno mišljenje je da novu inkarnaciju popularnog Sarajlije sprečava nešto što bismo mogli nazvati „informatičkom demokratijom“.

Naime, ja sam ubeđen da i danas ima novih Čolića, Dedića i Balaševića, kao što ima i novih Kapora, Selimovića i Andrića, ili na polju filma, Dragojevića, Makavejeva i Kusturica (Nemanja). Našem društvu, kao ni ostalim u svetu, ne manjkaju talenti. Njihov broj nije bio ograničen. Da jeste ispucali bismo ih još pre 100 godina. Srbin kad časti, ne žali! Šta se onda promenilo? Mi.

Da pomenuti velikani, nekakvim Marvelovim scenarijem, pomere svoje rođenje par decenija kasnije, i pojave se danas, u raljama naših života, njihov uspeh bio bi ravan uspehu LDP-a da pobedi na (bilo kojim) izborima. Šta je to nekada bilo drugačije?

Pre svega, medijski prostor i dostupnost informacija. Zamislite da je danas ona godina kada je rahmetli Oliver Dragojević prvi put na televiziji izveo pesmu „Moj galebe“. Mislite da nije bilo nekog Dragiše u, recimo Zaječaru, ili nekog Janeza u Sloveniji, ili nekog Bosanca Mufe, isto u Sloveniji, pored mešalice, kojima se „Galeb“ nije dopao? Naravno da ih je bilo. Ali šta su mogli da urade? Nisu mogli čak ni da promene kanal, jer je bio samo jedan. Da pišu pisma redakcijama? Ta pisma dok stignu, već će početi Olijeva vikinška sahrana. Njihovi glasovi se nisu čuli a Oliver je postao zvezda na prostoru koji je brojao 24 miliona duša. I Albance.

Ljudi koji su živeli u tom vremenu (u kojem mi mladi nikad nećemo živeti, pa bolje da crknemo – kraj citata), kunu se da je sve bilo bolje uređeno. Medija je bilo manje ali je zato kvalitet mogao da se probije. No, već će dekada osamdesetih pokazati da je pravi razlog „probijanja kvaliteta“ bio manjak medija. Sa erupcijom tv kanala, koncerata, VHS-a, Saše Popovića i ostalih lascivnih fenomena, pokazalo se da je za probijanje dovoljan par sisa i helanke sa tigrastim dezenom.

Ipak, čak je i tada postojalo nešto što je danas nezamislivo – nedodirljivost umetnika. Mislim, jesu ih pipali masnim prstima od kavurme i špricera, ali to je drugo. A onda je, sa pojavom Interneta i pervertiranjem medija u novom milenijumu, u svet medija uplovila demokratija. Bez dozvole obalske straže.

O čemu se radi možemo videti recimo na primeru Bore Stankovića i njegove „Nečiste krvi“. Teško da ćemo naći delo koje tako naizgled lagano a opet hirurški precizno vivisecira mentalitet jednog podneblja, hvata istorijski momenat jako kao Orban migranta i pokazuje patos derta (uz brojne kafanske patose). Zamislite da se Bora rodio kao ja, 80ih godina prošloga veka, i da svoje delo stvara danas, u svetu informatičke demo(n)kratije.

Kao i svaki pisac, ne bi odoleo da parče ideje podeli sa prijateljima na Fejsbuku. Neudate tetke bi ga lajkovale bez čitanja, kao i njegovi prijatelji i po koji kolega, pisac. Ali bi mu status za tili čas preplavili „narodni mudraci“ i „zadušne babe Interneta“ komentarima poput – „Jeli Vranjanac, jesi ti naučio prvo padeže? Kako beše, u Vranje nema laganje!“ Kada bi nagrebao dovoljno para da odštampa knjigu, kritika bi ga sahranila jer bi se našla gomila politički korektnih dušebrižnika sa komentarom – Nečuveno! Pa zar u ovom dobu podržavati incest?! Na lomaču i pisac i nazovi-knjiga!“ Siroti Bora bi završio kod Marića na kanabetu i na kraju emisije bi dobio poziv za „Parove“.

Informatička demokratija dakle, predstavlja mogućnost svakoga da direktno komentariše nečiji rad. Da li je to dobro ili loše? Kao i sve na svetu, istina je negde između. Mada i šlic je na istoj lokaciji.

Šta je najpre, dobro? Ako nešto u sebi ima reč „demokratija“ onda mora da bude pozitivno. Osim naravno, poslednjeg albuma grupe „Guns and roses“ pod nazivom „Kineska demokratija“. Dobro u vezi ove teme je što pojedinac treba da ima sposobnost da se svoje mišljenje, na koje ima pravo, iskaže.  Zašto bi pisanje recenzija i kritika bila privilegija samo bradatih buca u kariranim košiljama koji nikad nisu imali devojku? I mi imamo usta! – vrišti tzv.običan narod.

Gde je onda problem? Kod Sarape više nije, to znamo. Pogađate – u ljudskoj prirodi. Energija ljudi koji nešto napadaju uvek je veća od energije ljudi koji nešto vole. Kada Mel Gibson okači trejler za novi film na jutjub, biće onih kojima će se svideti kao i onih drugih. Ali broj lajkova i komentara ipak neće biti precizan lakmus-papir. Zašto? Oni koji vole Gibsona i trejler zadovoljiće se time što su ga pogledali. Možda će svaki osmi tek da se registruje i udari lajk, a tek će poneko da napiše komentar podrške.

S druge strane, oni koji Gibsona smatraju antisemitom i ludakom, samo će čekati njegovu objavu, pa će kao gladni kurjaci naskočiti na nju. Postovaće već napisane komentare dugačke kao penis Rona Džeremija, zapodenuće milion teorija zavere i kada neko ko je neutralan u tom polju dođe i pogleda, imaće šta da vidi. Muke Isusove. Pardon, Gibsonove. Treba li pisati o tome da su ovu pojavu moćne korporacije odavno prepoznale i usvojile je kao oružje u borbi protiv rejtinga konkurenata?

No, ono što je mnogo opasnije je lični plan ove pojave. Sloboda bez ograničenja nikada nije dobra. Čak ni kad ste Čak Noris. A ova demokratija daje publici upravo to. Mogućnost da izvršite veliku i malu nuždu na svemu što vam se ne dopada. To možete sa svog telefona, dok zaista vršite nuždu. Bez ikakvih argumenata, bez dubljeg promišljanja, i što je najgore, bez milosti. Deca ove demokratije su brojna, a zovu se „hejteri“. Predstavljaju evolutivni korak dalje (ili dublje?) od namćora koje smo dugo znali i čak simpatisali.

Kada se neko navuče na hejtovanje, samo ga korak deli od toga da svoju aktivnost prenese iz virtuelnog u realni život. Koliko samo ljudi znate koji se ne ustručavaju da vam priđu i kažu najgore stvari? Oni ne shvataju jedno – sloboda izražavanja mišljenja nije pravo na konstantni pritisak na nekoga, uz želju da ga promenite. Sloboda mišljenja i pokazivanja stava se završava u trenutku kada je stav izrečen. Nakon toga niko nema obavezu da sluša a kamoli da se menja. Dakle, možda ću razočarati Ligu izuzetnih hejtera ali kao i svaka demokratija, i ova se svodi na brojke. Ako ste u manjini, izgubili ste meč.

Zašto, dakle nema novog Čole? Zato što više nema društva koje bi ga učinilo Čolom. Došlo je vreme bez Zvezda. Naravno, ne pominjem Zvezde Granda i njihove recidive po rijalitijima. Oni nisu zvezde. Oni su „klikabilne pojave“. Projekti kratkog dometa koje medijska mašinerija napumpa pa ispumpa kao dojku Vesne Vukelić Vendi.

Mladi, talentovani stvaraoci na svim poljima danas imaju samo svoju publiku. Sa druge strane, imaju obavezan paket fekalija koji im na glavu prosipaju svi oni koji ih ne vole. Svaka napunjena „Arena“ praćena je porno-snimkom, slučajno ispalim iz fijoke. Svaki „Zlatni lav“ uprljan podržavanjem ovog ili onog političara. I tako unedogled.

Da li je to dobro? Nećete verovati nakon svega pročitanog, ali naposletku mislim da jeste. Ako informatička demokratija ima jednu dobru posledicu to je što definitivno leči najveću boljku umetnosti – sujetu. Sujeta je sahranila više umetnika nego svi urednici tabloida zajedno. A danas ne možete da budete sujetni jer će oni koji vas ne vole uvek da budu tu. Čekaće, grickaće i mrzeće.

Umetnici budućnosti neće biti velike zvezde ali će biti bolji ljudi. Ili se to samo tešimo?

 

 

Rođen 1982. godine u Vladičinom Hanu. Diplomirao na Fakultetu političkih nauka u Beogradu 2007. godine. Radi kao TV i radio scenarista (Veče sa Ivanom Ivanovićem, Mali Marko zove ljude, Karavan) i kao voditelj (Šta je sPorno, Kućni savet 202, Ispod Adamovog lista). Autor nekoliko samostalnih knjiga poezije i proze (Mis mokre oči, Mačka bez jedne cipele). Dobitnik nekoliko nagrada za doprinos srpskoj satiri (VIB 2008, Nagrada za humoresku 2013, Šabačka čivija 2012). Osnivač i frontmen prvog srpskog stand up kabarea "Grbave Tange Šou". Autor i izvođač stand up programa "Prvi alchajmer zaborava nema". Živi i radi u Beogradu.
Broj članaka 8

Komentari za “Informatička demokratija – zašto neće nikad biti novog Zdravka Čolića?

  1. Sve si lepo i jako slikovito objasnio.Slažem se u svemu.Ali kako da se to promeni?Šta da uradimo povodom toga?Biće njihovih pesama ali neće zauvek biti Čole,Balaševića,Bore i mnogih velikana….pa onda smo ga najebali.Ima kvalitetnih ali nema kulture a i neće da pevaju za malu kintu kad Turbo Folk cveta.Ako hoćeš,sledeći tekst posveti pronalaženju problema za ovo.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Slični članci

Unesite pojam za pretragu i pritisnite enter. Pritisnite ESC za izlaz.

Nazad na vrh