Vremenska kapsula – Marakana, groblje velikana

marakana

Lonac u kojem će se kuvati Liverpul još se podgrevao u utrobi Topčiderskog brda, prijatne novembarske večeri, kada su na teren stadiona Rajko Mitić izašli ljudi koji su pre četiri i po veka, 1973. godine, položili engleskog velikana na pleća. Obišli su krug, atletskom stazom, i zastali pred severnom tribinom. Dole, među ratnim drugovima, stub Zvezdine odbrane iz sedamdesetih Kiril Dojčinovski, u invalidskim kolicima i bez obe noge, izgubljene u bici protiv teške bolesti. Sever je pevao religioznu pesmu o povratku stare slave, u setnom maniru Tome Zdravkovića. Više ljudi na Zapadu reklo je da se naježilo. U vazduhu se, kako se to kaže, nešto osećalo. Na kraju, istim krugom su prošli heroji savremene bitke protiv moći, novca, ali i protivnika ogromnog kvaliteta i još veće tradicije, zadobili aplauze i od gostujućih navijača, i dugo slavili pred onim istim Severom…

Navijači sa svih tribina su izgubili glas. Beogradska Marakana progutala je još jednog evropskog velikana. Slavni Liverpul, svojevremeno vodeća sila na kontinentu, petostruki prvak Evrope, pao je drugi put. A, od najslavnijih, padali su i Real, Bajern, legenda kaže da bi i Milan – da se nije spustila magla.

Sedamdesete su velika dekada crveno-belih, era Džajića i Miljanića. Već na početku decenije, Zvezdu je čudan poraz od 3:0 u Atini, posle 4:1 kod kuće, odvojio od finala Kupa evropskih šampiona sa Ajaksom. Liverpul je poražen, i kući i na strani, 1973, ali je u narednom kolu prejak bio Atletiko Madrid. Zvezda je, zato, već 1975. ušla u polufinale Kupa pobednika kupova, izbacivši Real Madrid. Po 2:0 za domaćine, pa penali na Marakani. Onda se isprečio Ferencvaroš (Mađari su onomad još igrali fudbal), i više od 100.000 gledalaca nije pomoglo da sudija pred kraj ne svira „domaćinski“ penal – za goste. Put do finala Kupa UEFA 1979. vodio je preko jakih, ne i najvećih evropskih ekipa, sa Arsenalom kao najzvučnijim imenom. Tada veliku Borusiju iz Menhengladbaha do trofeja su pogurali autogol Zvezde na Marakani i sudijska lakrdija u revanšu (jedan od najsmešnijih penala ikada). U novom ciklusu, ubrzo je u Beograd došao Bajern, sa zalihom od 2:0. Početkom drugog poluvremena bilo je – 3:0 za Zvezdu, koja, nažalost, nije izdržala i Bavarci su sa dva gola prošli dalje.

Evropski timovi srednje i više srednje klase ostavljali su redovno kosti na stadionu koji navijači Partizana kasnije prozvaše „rupom“. Nije ni njima tamo bilo lako. Hajduk se, od domaćih timova, ponajbolje držao.

Osamdesete su počele porazima kod kuće od Intera, Anderlehta, Barselone, Verone, Atletiko Madrida. Tri od pomenutih pet neuspeha, ipak, desilo se u četvrtfinalima evropskih takmičenjima, gde odavno nijedan naš klub nije pomolio nos. U vreme između dve Zvezdine zvezde, Pižona i Piksija, čekali su se veliki uspesi. Tada je počelo i organizovano navijanje kakvo danas poznajemo. Protiv Atletika, početkom 1986, Sever je pevao rimu na melodiju „Niške banje“ sa Boškom i Milkom Đurovskim kao subjektima i sa onim što treba da učine objektu, Madriđanima, a što ne bi bilo pristojno objaviti, pa će, možda, ostati bez pisanog traga.

Novo doba kao da je počelo godinu kasnije. Ponovo je Sever osmislio specijalni repertoar, na melodiju dalmatinske pesme koju rado pevaju navijači Partizana rimovali „4. marta, u sredu toga dana“ i „Butragenja, Sančeza i Valdana“. Opet Madrid, drugi put – Real. Četvrtfinale Kupa šampiona, minus 11 stepeni. Kliče se Jugoslaviji, peva se Hej Sloveni, ali i Igrale se delije nasred zemlje Srbije (zvezdini navijači se još nisu nazivali imenom Delije). Holandski trener Leo Benhaker kazao je da u Beogradu neće biti zadovoljan remijem. Zvezda je 12. u jugoslovenskom prvenstvu. Vladanko Stojaković počinje TV-prenos lamentom što trener Vasović u tim nije stavio Husrefa Musemića, jer ne zna ko bi drugi mogao da da gol Realu (TV komentatori u ono vreme su imali mnogo veće gafove od današnjih kolega i, pričali su, neretko, zaista teške besmislice, čemu će, jednom, biti posvećena neka Vremenska kapsula).

Na poluvremenu, međutim, sa razglasa je puštena pesma sa refrenom: „Ja bih ipak da radim nešto, 3:0 za nas“. Na kraju, 4:2, lako je moglo da bude i 4:1, mada se postavlja pitanje da li bi moćni Kastiljanci i taj nedostatak nadoknadili. Ovako im je 2:0 bilo dovoljno da prođu na gol u gostima.

Milan je, novembra 1988. igrao sa Zvezdom kao najskuplji i najjači tim sveta. Imali su Gulita i Van Bastena (i Rajkarda, i Barezija, Donadonija, Anćelotija, Maldinija…), ali je Zvezda imala Piksija i Deja (vojnika JNA). Posle 1:1 u Milanu, Savićević je u drugom poluvremena dao gol – koji je zbog magle videla samo severna tribina. U trećoj utakmici Milan je napadao, nemački sudija nije video čist gol gostiju, koji su penalima, ipak, stigli do trećeg kola, kasnije i do titule. Za razliku od Zvezde, Italijani su, uz pomoć svojih Holanđana, Real u polufinalu ponizili sa 5:0, a Steauu u finalu 4:0. Možda baš zato pomenuti Anćeloti, sadašnji trener Napolija, rivala crveno-belih u grupi LŠ, izjavljuje da je duel Zvezde i Milana te godine mogao da bude finale.

Dve sezone kasnije, sve je došlo na svoje mesto. Začudo, do finala u Bariju (grada na jugu Apenina koji navija za Milan), beogradski tim je, u četiri meča na Marakani, pobedio samo dva puta (Glazgov rendžers i Dinamo Drezden), ali, to je, valjda prvi put, bio sastav jednako uspešan i na gostujućem terenu, što je možda i jedan od razloga zašto je osvojena evropska titula. Prvi remi protiv Grashopersa smatran je debaklom, a drugi, protiv Bajerna u polufinalu (2:2), doneo je najveći uspeh u klupskom letopisu – koji je ubrzo nadmašen. Odjednom, sa ratom i sportskim sankcijama, nestalo je i slavno doba Crvene zvezde. Nastupile su godine očekivanja da stadion pobedi protivnika. I to se, vremenom, sve ređe dešavalo.

Na Marakani su, od jačih timova, od povratka na evropsku scenu 1994, pali Kajzerslautern, Mec, Lester, Selta, Kijevo, PSV, Roma. Nadigrana je i trebalo je da bude pobeđena Barselona sa sve Ronaldom, kasnije i Lacio, pa i Bajern, koji je 2007. gubio do pet minuta pred kraj, a onda preokrenuo. Navijanje je iz godine u godinu usavršavano, atmosfera je bila sve vrelija, a sa podignutim rukama, slaveći su iz nje izlazili Ksamaks iz Nojšatela, Ekeren… Slovan Liberec, Slavija Prag, Slovan Bratislava… Kairat iz Kazahstana, Ludogorec iz Bugarske.

A onda je za sportskog direktora Crvene zvezde postavljen Mitar Mrkela, a za trenera Vladan Milojević. Od tada, navijanje ponovo pomaže, a na stadionu, koji je u međuvremenu dobio ime po prvoj zvezdinoj zvezdi, po Rajku Mitiću, u samo dve sezone izgubili su ruski, nemački i engleski klub. Kako Mrkela i Milojević i dalje brinu o timu, nije nemoguće da se Marakani, kako nagoveštava pesma sa početka teksta, zaista vrate slavni dani.

 

Preuzeto sa eKapija

Broj članaka 18

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Slični članci

Unesite pojam za pretragu i pritisnite enter. Pritisnite ESC za izlaz.

Nazad na vrh